Keresés ebben a blogban

2015. október 30., péntek

Marton-Ady Edina Kötésminta – Mustra za pletenje

Képtalálat a következőre: „marton ady edina”
Marton-Ady Edina Dunaújváros, 1979. augusztus 08. –

Kötésminta

Egy pillanat alatt szakadt rá. Tornádó a tompán csillanó égen, körformába kapaszkodó, fekete hasú felhők. A szél marcangolni kezdte a zacskót a kezében. Nem tudni mennyit bír a papírszatyor. Gyorsan a kabátjához szorította, nézte a barna anyagon átütő foltokat. Olvadó hó. Pici gyerekként azt gondolta, a csillag alakú pelyhek csillag alakú vízzé olvadnak. Emlékezett a vastag, piros, kötött kesztyűre a hófehér norvégmintával. Persze a norvégmintát csak később tudta megnevezni, amikor kötni tanult az iskolában, a háztartástan órán. Okos negyvenöt percek voltak azok. Megtanulni a pelenkaöltést, a rántást, azt, hogy nem lehet mindenkivel jóban lenni. Julika néni, a tanárnő nem kedvelte őt. Sokáig próbálkozott. Nem ejtette le a szemeket, tökéletesre gyakorolta a mintákat, málna, hullámos, kéve, jobban ment, mint a szorzótábla, mint a környezetismeret. Otthon rántást főzött, három edényt is tönkretett mire rájött a víz-liszt arányra, születésnapjára gyerekeknek készült receptkönyvet kért, megvarrta az apja lyukas zoknijait, a varrógép mellett hagyott nyesedéket. Izgatottan várta a pénteki értékeléseket, de minden alkalommal közepest kapott. Aztán egy nap elfelejtett bemenni az órára. Julika nénit csak az igazgatóiban látta viszont, hónapokkal később, ahol a diri mellett állt és roppant elégedettnek látszott. Az igazgatói figyelmeztetés, a szülei szerint, csak egy beírás volt az ellenőrzőben. Az iskolában azonban elterjedt a híre. Különös változást hozott. A társak, akik addig foghegyről beszéltek vele, hirtelen közeledni kezdtek. Szünetekben a padjához telepedtek, viccelődtek, nevettek, a kezéhez értek miközben beszéltek hozzá. Az egyik lány egy csatot tűzött a hajába. A mosdóban sokáig nézte azt a csatot. A rövidre vágott, csapzott, barna fürtök közé keveredett piros színnel csillogó idegent. Valami furcsa gombócot érzett tőle a gyomrában, nevetést öklendezett fel magából, kacagott, hangosan kacagott, folytak a könnyei, bele a szájába, már fájt a szeme, a torka, de nem tudta abbahagyni, attól félt, talán soha már. Soha nem lesz vége ennek a kacagásnak, ennek a tükörbe nézésnek, ennek a pillanatnak. Tudta, hogy vissza kell mennie, folytatódik a darab, amiben hirtelen főszerepet kapott, amiben ő lett a primadonna. Megeresztette a vizet, a klórszag kijózanította, a hányinger maradt csak és egy görcsös fájdalom a tarkójában. A banda mindig elkísérte ezután. A csatornaparton kavicsokat dobáltak, amíg könyvet olvasott, vasúti síneken egyensúlyoztak, amíg ő a sínpárok közé ülve rajzolta a távolban összeérő vonalakat. A közeli erdőben számháborúztak és bújócskáztak, amíg ő fára mászott. A fiúk nagyon szerették. Nem húzkodták a haját, nem szemétkedtek vele. Magukkal vitték horgászni, biciklizni, az orgonabokorba épített bunkerükbe is beengedték. Jobban szeretett a fiúkkal lenni. Egyszerűbb volt. Tőmondatok, nagy röhögések, közösen szerzett sebek, kosz, por, kaland. Aztán egy nap a Türk odahajolt hozzá a bunkerben és megpuszilta. Csend lett, a fiúk elkerekedett szemmel néztek rájuk. Tehát ilyen a boldogság. Aranyszálakkal befont mogyorószínű szem, finom, hosszú ujjú kéz, kócos, barna haj. Kimászott a bokorból, lassan sétált haza. Már megpuhult a fény, mindjárt alkonyodik. Lehajtotta a fejét, mosolyogva nézte a járdát. Pár perc telt csak el, amíg utolérte. Ott sétált mellette, hozzáigazította a lépteit. Egy nagy cipő. Egy kisebb. Hát mégiscsak lány. Csak a lányoknak van ilyen apró lába. Egyre erősebb a hóesés. A szél zúgása minden más hangot elnyom. Erősen szorítja a papírszatyrot, jó volna most az a kesztyű. Fázik. Nagyon fázik a keze. Már látja a házat, meggyorsítja a lépteit. A lépcsőházban nagyot sóhajt, elgémberedett ujjaival leporolja a kabátját. A körfolyosón csend van. Az ajtó előtt kulcsot keres, amikor felnyílik. A férfi mosolyog, nevet, kinyújtja a kezét. Behúzza a lakásba, puszit nyom a szájára, puhán simítja a haját, forró tenyere alatt szétolvadnak a hópelyhek. Megleheli az ujjait, lesegíti róla a kabátot, közben folyamatosan beszél, mély, lágy a hangja. Belépnek a konyhába, a férfi az asztalra teszi a szatyrot, mállik keze alatt a papír, pakolni kezd. Nem csodálkozik, csak teszi ki egymás után a fonalgombolyagokat, barna, zöld, barna, zöld, kötőtű, újság, könyv, tiszta vázlatfüzet, alma. A nő csak nézi, felemeli a fonalat, a férfi arcához teszi, a szeme mellé. Félrehajtja a fejét, ujjaival megsimítja a borostás arcot. Tökéletes. Pont illik az arannyal átszőtt mogyorószínhez. Sál, sapka, pulóver. Mindegy. Egy dolog biztos. Nem norvégmintás.

Mustra za pletenje

U tren oka se stuštilo na nju. Tornada na mat sjajnom nebu, ukrug hvatajući, debeli, crni oblaci hvatali su se u krugove. Vetar je počeo da kida kesu u njenoj ruci. Ne zna se šta kesa od papira može da izdrži. Hitro ju je stisla na kaput je, posmatrala fleke što su prodirale na braun materijalu. Sneg u otapanju. Kao dete mislila je, da se pahuljice zvezdastog oblika u vodu zvezdastog oblika tope. Setila se debelih, crvenih, pletenih rukavica sa snežnobelom norveškom mustrom. Norvešku mustru je naravno tek kasnije mogla da prepozna, kada su u školi učili pletenje na času domaćinstva. Tih četrdesetpet minuta su bili pametni. Naučili su da povezuju pelene, da prave zapršku i da se ne može biti prijatelj sa svakim. Učiteljica Julika nju nije volela. A ona se dugo trudila. Nije ispustila čvorove, mustre je izvežbala do savršenstva, malina, talasasta, snop, bolje su joj išle od tablice množenja i poznavanja prirode i društva. Kod kuće je pržila zapršku i tri posude uništila dok je pravu meru vode-brašna pogodila, za rođendan je tražila dečiji kuvar, očeve pokidane čarape zakrpila,  dronjke ostavljene pored šivaće mašine sašila. Petkom je sa uzbuđenjem čekala ocenjivanje, ali uvek je dobijala samo osrednje ocene. Jednom zaboravila da ode na čas. Učiteljicu Juliku je ponovo videla tek mesecima kasnije u direktorovoj kancelariji, kako stoji pored direktora i neobično zadovoljno izgleda. Direktorov ukor je za njene roditelje bio tek zabelška u đačkoj knjižici. Mešutim, vest se raširila po školi. Donela je čudne promene. Drugari, koji su je do tada omaložavali, odjedanput su počeli da joj se približavaju. Sedeli su pored nje za vreme odmora, pričali viceve, smejali se, ruku joj doticali dok su razgovarali. Jedna devojčica joj je zatakla šnalu u kosu. Dugo tu šnalu je posmatrala u kupatilu. Crvene boje, sjajnu, nepoznatu, što se među kratkošišanim, rasčupanim, braun loknama našla. Osetila je nekakav čudan grč u želucu, podrignula je smeh, smejala se, glasno se smejala, suze su potekle, slile su u usta, oči, grlo su je zaboleli, ali nije mogla da prestane, bojala se da možda nikad neće moći. Nikad neće biti kraja tom smehu, tom ogledanju u ogledalu, tom trenutku. Bila je svesna da mora da se vrati, da se nastavlja predstava u kojoj je ona postala primadona. Pustila je vodu, od mirisa klora se otreznila, samo su mučnina i grčevit bol na potiljku ostali. Društvo ju je nakon toga uvek pratio. Na obali kanala su belutke bacali, dok je ona čitala,  na šinama su balansirali, dok je ona crtala u daljini spajajuće crte među tračnicama. U obližnjoj šumi su se igrali žmurke i rata brojeva kad se ona penjala na drveće. Dečaci su je jako voleli. Nisu joj kosu čupali, niti su je zadirkivali. Zajedno su išli na pecanje, vozili bicikle, čak su je pustili u bunker napravljen u žbunu jorgovana. Više je volela da bude sa dečacima. Bilo je jednostavnije. Kratke rečenice, velika veselja, zajedno stečene rane, prljavština, prašina, pustolovine. Onda se jednog dana u bunkeru Turk sagnuo i poljubio je. Nastala je tišina, dečaci su ih gledali razrogačenih očiju. Znači, to je radost. Zlatnim nitima prepletene oči boje badema, tanana ruka sa izduženim prstima, razbarušena, kestenjasta kosa. Ispuzala je iz džbuna, polako koračala do kuće. Već se svetlost omekšala, skoro se hvata mrak. Pognula je glavu, smeškajući je gledala pločnik. Bilo je prošlo tek par minuta kad ju je sustigao. Hodao je pored nje, korake njenim prilagodio. Jedna velika cipela. Jedna manja. Pa ipak je ona samo devojčica. Tako sitne noge samo devojčice imaju. Sneg pada sve jače. Fijuk vetra nadjačava sve druge zvukove. Čvrsto drži papirnu kesu, sad bi one rukavice dobro došle. Zima joj je. Ruke ozeble. Već vidi kuću, ubrzava korake. Na stepeništu duboko uzdahne, smrznutim prstima otrese kaput. U kružnom hodniku je tišina. Pred vratima traži ključ, vrata se otvaraju. Muškarac se nasmeši, smeje se, pruža ruku. Uvlači je u stan, spušta poljubac na njena usta, kosu joj mekano gladi, tope se  pod njegovim dlanom pahuljice snega. Duva joj u prste, pomaže joj da kaput skine, usput bez prestanka priča, glas mu je dubok, prijatan. Ulaze u kuhinju, muškarac stavlja kesu na sto, pod njegovim prstima papír se rastače, počinje da raspakuje. Ne čudi se, samo jedan za drugim vadi braon, zelenu, braon, zelenu klupčad pređa, igle za pletenje, novine, knjigu, praznu beležnicu, jabuku. Žena samo gleda, podiže klupčad, prislanja uz lice muškarca, pored očiju. Iskrivi glavu na stranu, prstima pogladi neobrijano lice. Savršeno. Boja badema baš priliči zlatom prepletenim očima. Šal, kapa, vesta. Sve jedno je. Jedno je sigurno. Nije norveška mustra.

Prevod: Fehér Illés i Maša Starec








Nincsenek megjegyzések:

Megjegyzés küldése